Hadeeth Cards
Da'wa cards that highlight great meanings from the noble prophetic hadiths in a simple style and attractive display that helps the Muslim to have a deeper understanding of his religion in an easy way
All
Od Bera b. 'aziba, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Posmatrao sam namaz Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa sam uočio da je stajao a potom činio ruku', zatim se ispravljao nakon ruku'a, pa je išao na sedždu, zatim sjedio između dvije sedžde, pa činio (drugu) sedždu, zatim sjedio između selama i odlaska kući, sve to gotovo je bilo približne dužine trajanja." U drugoj verziji se spominje: "Osim stajanja i sjedenja - bilo je blizu da bude jednako."
Muttefekun alejh
El-Bera b. 'Azib, radijallahu 'anhu, opisuje namaz Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, jer ga je proučavao sa velikom pažnjom da bi saznao kako on, sallallahu 'alejhi ve sellem, klanja pa da ga slijedi u tome. Naveo je da su mu dijelovi bili slični i usklađeni; tako su stajanje za učenje a sjedenje za tešehhud bili usklađeni sa ruku'om, ispravljanjem i sedždom, nije oduživao sa stajanjem, a brzao na ruku'u, niti je oduživao sedždu a zatim brzao na stajanju ili sjedenju, nego je svaki namaski rukn usklađivao sa drugim. Međutim, to ne znači da su stajanje i sjedenje na tešehhudu trajali isto koliko ruku' i sedžde, nego to znači da nije brzao na jednom a otežavao na drugom.
Od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu 'anhuma, se prenosi da je rekao: "Dok je jedan čovjek boravio na Arefatu, pao je sa svoje jahalice i slomio vrat", ili je rekao, “i ona mu je slomila vrat, pa je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ‘Okupajte ga vodom sa sidrom i zamotajte ga u dvije haljine. Nemojte ga namirisati i ne pokrivajte mu glavu, jer će on na Sudnjem danu biti proživljen izgovarajući telbijju." proživljen izgovarajući telbijju.’”
Muttefekun alejh
Neki čovjek od ashaba boraveći na Arefatu na oprosnom Hadždžu pao je sa svoje jahalice i slomio vrat te na mjestu umro. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naredio da ga okupaju kao i sve ostale mrtvace - vodom sa sidrom i da ga zamotaju u njegove ihrame, jer je on obavljao Hadždž i na njemu su se vidjeli tragovi ibadeta, i zabranio im da ga mu glavu pokrivaju i da ga mirišu, te im spomenuo mudrost koja se u tome krije, a to je da će ga Allah Uzivšeni na proživiti onako kako je preselio - izgovarajući telebiju koja je jedan od simbola Hadždža.
Od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu 'anhuma, se prenosi da je rekao: „Na dan Uhuda neki čovjek je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Šta misliš ako ja poginem, gdje ću?' Reče: 'U Džennet.', pa on baci hurme koje je držao u ruci, a zatim stupi u borbu protiv neprijatelja dok ne poginu.”
Muttefekun alejh
Džabir nas obavještava da je čovjek po imenu Umejr b. el-Humam na dan bitke na Uhudu, kazao: "O Allahov Poslaniče, šta veliš kada bih se ja borio dok me neko ne bi ubio", tj. kada bih se ja borio protiv mušrika i poginuo, “kakvo bi moje pristanište bilo?” Poslanik mu reče: “Ti bi tada bio u Džennetu.” Tada je on bacio hurme koje su bile sa njim, i kazao: “Dugo mi je čekati da pojedem ove hurme.” Tada je krenuo da se bori dok nije poginuo, Allah sa njim bio zadovoljan.
Od Ebu Katadea el-Ensarija, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Doista je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, znao klanjati držeći Umamu kćerku svoje kćeri Zejnebe." A od Ebul-'Asa b. er-Rebia' b. Abduššemsa, radijallahu 'anhu, prenosi se: "Pa kada učini sedždu ostavi je, a kada ustane uzme je."
Muttefekun alejh
Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, držao je svoju unuku, Umamu bint Zejneb, dok je klanjao, stavljajući je na ramena i pleća kad ustane, a kada učini ruku' ili sedždu stavljao bi je na tlo s ljubavlju i pažnjom.
Od Ummu Atijje, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: "Nama ženama je zabranjeno praćenje dženaza, ali ta zabrana nije kategorična."
متفق عليه
Ummu Atijje el-Ensarijje, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženama da ispraćaju dženaze, zbog bojazni od pojave smutnje i zbog toga što se slabije kontrolišu u trenucima tuge i žalosti. Međutim, ona dodaje da Poslanik ovu zabranu nije izrekao s istom strogoćom kao što je to činio kod drugih zabrana.
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je kazivao: "Doveden je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek koji je popio alkohola. 'Izudarajte ga!', reče Poslanik. Neki od nas udarali su ga rukama, neki sandalama, neki svojom odjećom... Kada je otišao, neki rekoše: 'Neka ga Allah ponizi!' 'Nemojte tako govoriti!', opomenu ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodavši: 'Nemojte potpomagati šejtanu protiv njega!'"
Hadis bilježi imam Buhari
Ashabi su jednom prilikom došli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i doveli čovjeka koji je popio alkohola, i on je naredio da ga se izudara, ali to nije bila kazna određenim i preciziranim brojem udaraca. Ashabi su ga počeli udarati. Neki su to činili rukama i nisu ništa drugo koristili, neki svojom obućom, a neki odjećom. Niko od njih nije koristio bič kao sredstvo koje se inače koristi prilikom kažnjavanja udarcima. Kada su ljudi završili sa udaranjem, neki su kazali: "Allah ga ponizio i osramotio", pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: "Nemojte to govoriti i šejtanu protiv njega potpomagati.", iz razloga što su oni molili da ga Allah ponizi, a dova može biti primljena, pa da na taj način šejtan ostvari ono što je htio, te kako se grešnik ne bi otuđio od muslimana, a već je kažnjen.
Usama b. Zejd kazuje: “Kćer Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslala je nekoga po njega, a sa njim smo bili Sa’d, Ubej i ja, poručivši mu: ‘Moj sin (ili: moja kćerka) je na samrti, pa dođi.’ On nas pozva i posla jednog (od nas) da joj prenese selam i da joj kaže da Allahu pripada ono što uzme i ono što je dao. Kod Njega je rok svakom precizno određen, pa neka se strpi i nada nagradi. Ona opet posla po njega i zakle ga da joj obavezno dođe, te joj je otišao. Dijete je stavljeno u krilo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a već je bilo na izdisaju. Kada to vidje, oči Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zasuziše. Sa’d mu reče: ‘Šta je to?’ On reče: ‘Ovo je milost koju, kome hoće od Svojih robova, Allah stavi u srce. A Allah će biti samilostan prema robovima koji osjećaju samilost.’” U drugoj verziji kaže se: “...u srca onih robova koje je odabrao, i doista je Allah milostiv prema robovima koji su samilosni prema drugima.”
Muttefekun alejh
Zejd b. Usama, radijallahu anhu, veli da je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jedna od njegovih kćerki, preko glasnika, poslala poruku da joj je sin na samrti, tražeći od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe. Nakon što je primio poruku, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poručio joj je po glasniku da se strpi i nada nagradi za to što je zadesilo, te da je Allahovo sve što uzme i sve što nam je dao, i sve kod Allaha ima određen rok. Dakle, treba se strpjeti i nadati se nagradi za strpljenje, jer ima ljudi koji se strpe, a ne nadaju se nagradi. Međutim, kada se čovjek strpi na iskušenju i nada se nagradi, to znači da on svojim saburom (strpljivošću) želi da mu Allah to upiše kao dobro djelo i da ga nagradi. "Allahu pripada ono što uzme i ono što je dao", ovo je veličanstvena rečenica. Kada znamo da sve pripada Allahu, ako nešto uzme od tebe, to je Njegovo, a ako ti nešto da, to je također u Njegovom vlasništvu, pa kako da se čovjek ljuti (da bude nezadovoljan) ako Allah uzme ono što Mu pripada? Zbog toga se preporučuje čovjeku, kada ga zadesi neko iskušenje (musibet), da kaže: "Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un", a to znači: doista smo mi Allahovi, i doista ćemo se Njemu vratiti, odnosno: mi smo Allahovo vlasništvo, čini sa nama ono što hoće; ako nam iz ruku uzme ono što volimo, pa Allahovo je i ono što nam uzme i ono što nam da. Čak i ono što ti Allah da, to nije tvoje vlasništvo (ti to ne posjeduješ), nego to pripada Allahu, zbog toga ne može čovjek ono što mu Allah da koristiti osim na način kako je Allah propisao i dozvolio. U ovome je dokaz da je naše vlasništvo nad onim što nam Allah da ograničeno i nepotpuno, jer nemamo potpunu slobodu u raspolaganju njime. Ljutiti se zbog toga što Allah nešto oduzme jest protivno šerijatu i razumu. "Kod Njega je rok svakom precizno određen...", tj. sve ima svoju mjeru, pa kada čovjek bude ubjeđen u to da Allahu pripada sve što nam da i sve što nam uzme, i da je Allah svemu propisao određeni rok, tada bude zadovoljan odredbom. Ova posljednja rečenica znači da čovjek nije u stanju da promijeni ono što mu je određeno da ga zadesi, niti da ga ubrza niti da odgodi. Evo o tome Božijih riječi: "Svaki narod ima svoj kraj, i kada njegov kraj dođe, ni za tren ga neće moći odgoditi niti ubrzati" (Junus, 49). Ako je svemu određen rok i ako se ništa ne može ni ubrzati ni odgoditi, onda nema koristi od potištenosti i nerazumnog ponašanja, jer koliko god čovjek bio potišten i koliko god se ljutio, neće time ništa od odredbe promijeniti. Nakon što je glasnik obavijestio kćerku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o onome što joj je poručio i naredio, ona ga je ponovo poslala tražeći od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da neizostavno dođe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao je sa skupinom ashaba. Kada su stigli, umiruće je dijete dato Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem; duša mu je hroptala (kao da izlazi i vraća se). Vidjevši to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaplaka i oči su mu se ispunile suzama. Sa'd b. Ubada pomisli da Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, plače opirući se Allahovoj odredbi, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ovo je milost koju, kome hoće od Svojih robova, Allah stavi u srce", odnosno plačem iz samilosti prema njemu, a ne opirući se Allahovoj odredbi. Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Doista je Allah milostiv prema robovima koji su samilosni prema drugima." Ovaj je hadis očit kao dokaz da je dozvoljeno plakati uslijed nedaće ili smrti.
Enes b. Malik, radijallahu 'anhu, je rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, je naišao pored jedne žene koja je plakala nad nečijim mezarom, pa joj je rekao: 'Boj se Allaha i strpi se!' Na to mu ona odgovori: 'Idi od mene, ti nisi pogođen mojom nesrećom'. Ona nije prepoznala Allahovog Poslanika, te je, kada su joj rekli da je to bio Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, otišla je do vrata njegove kuće, i vidjela da on nema vratara, te mu je rekla izvinjavajući se: 'Nisam te prepoznala.' 'Pravi sabur je onaj pri prvom udarcu.', odgovori on." U drugoj predaji se spominje da je plakala nad mezarom svoga djeteta.
Muttefekun alejh
Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je prošao pored jedne žene koja je plakala nad kaburom svoga djeteta. Mnogo ga je voljela i nije se mogla strpiti već je išla na njegov mezar i tamo plakala. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio, naredio joj je da se boji Allah Uzvišenog i da se strpi. Ona mu je rekla: "Idi od mene, ti nisi pogođen mojom nevoljom." Nakon toga su joj rekli da je to bio Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa se pokajala i otišla Allahovm Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, tražiti izvinjenje. Kada je stigla do njegove kuće nije našla nikoga od ljudi da stoji, nema niko ko sprečava ljude da mu ulaze u kuću, te ga je obavijestila da ga nije prepoznala. Tada joj Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, reče da je pravi i istinski sabur za kojeg čovjek ima nagradu onaj sabur pri prvom udarcu i odmah na početku iskušenja kojim bude iskušan.
Enes b. Malik, radijallahu 'anhu, prenosi: "Bilalu je naređeno da ezan uči parno (ponavlja svaku rečenicu), a ikamet neparno."
Muttefekun alejh
Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naredio Bilalu, radijallahu 'anhu, da ezan uči parno, odnosno ponavlja svaku rečenicu dva puta, osim tekbira kojeg je učio četiri puta i riječi tewhida na kraju ezana koje je učio jedanput. Takođe mu je naredio i da ikamet uči neparno, odnosno da svaku rečenicu ponavlja samo jedanput, osim tekbira i 'kad kametis-salah", koje je učio dva puta.
