Hadeeth Cards

Da'wa cards that highlight great meanings from the noble prophetic hadiths in a simple style and attractive display that helps the Muslim to have a deeper understanding of his religion in an easy way

About Hedayat Browse Cards

All

Prenosi se od Enesa, radijallahu 'anhu, da je rekao: "Kao da gledam prašinu uzdignutu u sokaku Benu Ganma od Džibrilove povorke kada je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, krenuo prema Benu Kurejza."

Hadis bilježi imam Buhari line

Enes radijallahu 'anhu, pripovijeda da je vidio podignutu prašinu u sokaku Benu Ganm, jednom od kvartova Hazredža, a koja je ostala nakon vojske meleka, čiji je vođa bio Džibril, 'alejhi selam, kada su krenuli s Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, u pohod na pleme Benu Kurejza. Viđenje tragova ne podrazumijeva i viđenje meleka, jer ih je on možda vidio, a možda i nije, a nema sumnje da je naučio od Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kakva je povorka Džibrila.

Burejda, radijallahu anhu, kazao je: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u jednom vojnom pohodu. Pošto se vratio, priđe mu jedna crna djevojčica i reče: ‘Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovala da ću, ako te Allah vrati živa i zdrava, pred tobom udarati u def i zapjevati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: ‘Ako si se zavjetovala, onda to učini, a inače nemoj!’ I ona poče udarati u def. Ušao je Ebu Bekr, a ona je nastavila udarati. Potom je ušao Alija, a ona nije prekinula. Potom je ušao Osman, a ona je i dalje udarala. Kada je ušao Omer, ona je ostavila def i sjela na njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Uistinu se šejtan plaši tebe, Omere! Ja sam sjedio, a ona je udarala u def. Potom je ušao Ebu Bekr, a ona je nastavila udarati. Potom je ušao Alija, a ona nije prekinula. Potom je ušao Osman, a ona je i dalje udarala. Kad si ušao ti, ona je ostavila def.’”

Hadis bilježi Tirmizi - Hadis bilježi imam Ahmed line

“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u jednom vojnom pohodu. Pošto se vratio, priđe mu jedna crna djevojčica i reče: ‘Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovala da ću, ako te Allah vrati živa i zdrava, pred tobom udarati u i zapjevati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: ‘Ako si se zavjetovala, onda to učini, a inače nemoj!’ I ona poče udarati u def. Ušao je Ebu Bekr, a ona je udarala. Zatim je ušao Osman, a ona je udarala. Kad uđe Omer, ona spusti def i sjede na njega, iz straha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Uistinu se šejtan plaši tebe, Omere! Ja sam sjedio, a ona je udarala u def. Potom je ušao Ebu Bekr, a ona je nastavila udarati. Potom je ušao Alija, a ona nije prekinula. Potom je ušao Osman, a ona je i dalje udarala. Kad si ušao ti, ona je ostavila def i sjela ne njega.’” Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno upotrebljavati muzičke instrumente. Na tu zabranu ukazuju brojni dokazi. Kad je o tome riječ, izuzima se to da žene udaraju u def prilikom svadbenog veselja, praznika i povratka drage osobe s puta, kao što se navodi u ovom hadisu.

Od Aiše, r.a., prenosi se da je kazala: "Neki čovjek kojeg su znali pod imenom Lubejd b. el-E'asam, iz plemena Benu Ruzejk opsihri Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako da se Allahovom Poslaniku činilo da je nešto uradio iako to nije učinio sve dok jednog dana ili jedne noći kada je bio kod mene ne posveti se dugom dovljenju i molitvi nakon koje kaza: 'Aiša, jesi li primijetila da mi je Uzvišeni Allah odgovorio na ono što sam od Njega tražio. Došla su mi dva čovjeka, jedan sjede kod mog uzglavlja, a drugi kod mojih nogu. Onda jedan kaza drugome: 'Od čega boluje ovaj čovjek?' Taj reče: 'Opsihren je.' Jedan upita: 'Ko ga je opsihrio?' Drugi reče: 'Lebid b. el-E'asam.' Ovaj upita: 'Pomoću čega?' Na to će drugi: 'Pomoću češlja i dlake te osušene kore muškog palminog cvijeta.' Ovaj upita: 'A gdje je sihr?' Drugi reče: 'U bunaru Zervan.' Otišao je tamo Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa grupom ashaba, a kada se vratio kaza: 'Aiša, kao da mu je voda boje kne i kao da su vrhovi njegovih palmi šejtanske glave.' Ja rekoh: 'Zar ga nisi izvadio?' On kaza: 'Allah me je izliječio, pa nisam želio da ljudima u vezi s tim priređujem zlo.' I naredio je da se bunar zatrpa." (Hadis je zabilježio Buhari.)

Muttefekun alejh line

Aiša, r.a., majka vjernika, kazuje da je neki židov, kojeg su znali pod imenom Lebid b. el-E'asam, iz plemena Benu Ruzejk, opsihrio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako da se Allahovom Poslaniku činilo da je nešto uradio iako to nije učinio. Kada je jednog dana bio kod nje, nije se njoj posvetio nego dugom učenju dove, sve dok mu Uzvišeni Allah nije ukazao na izlaz, pa ju je obavijestio kako mu je Uzvišeni Allah odgovorio na ono što je tražio i da su mu došla dva meleka, jedan je sjeo kod njegovog uzglavlja a drugi kod njegovih nogu. Tad su poveli razgovor koji je naveden u predaji, a iz kojeg je Poslanik shvatio sve u vezi sa sihrom. Otišao je na to mjesto sa grupom ashaba i izvadio sihr, a zatim se vratio Aiši... Allah je izliječio Poslanika od sihra, pa nije htio da oglašava ljudima i otvarati vrata zla, kao npr. da se licemjeri podsjete na sihr, da ga nauče i slično tome i da time onda naškode vjernicima. Tu je Poslanik postupio po principu ostavljanja koristi zbog bojazni da ne dovede do štete. Neki su učenjaci zanijekali kazivanje o sihru, koji je djelovao na Vjerovjesnika, s.a.v.s., vjerujući da to negira njegovo svojstvo neporočnosti i vrline Poslanika, s.a.v.s., kao da mu se prividi kako je vidio Džibrila, a on ga nije vidio, da mu se prividi kako mu je objavljeno, a nije mu ništa objavljeno. Ovo se sve odbija, jer argumenti njegove neporočnosti u onom što mu dolazi od Uzvišenog Allaha potvrđeni su i on je neporočan u dostavljanju. A neugodnosti koje je pretrpio od sihra nisu vezane za dostavljanje poslanice, nego je to vrsta iskušenja koja mu se mogu desiti, zbog njegove ljudske prirode, poput ostalih bolesti i nesreća. A dejstvo sihra, koji mu je spravljen, pojašnjen je u drugim predajama, a to je da mu se pričinjavalo da je imao intimni odnos sa svojom suprugom, a nije ga imao.

Ebu Džumua el-Ensari, radijallahu anhu, kazuje: “Muaz b. Džebel i nas deveterica bilo je s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem. Rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, hoće li iko imati veću nagradu od nas? Mi smo u tebe povjerovali i slijedimo te!’ On kaza: ‘A zbog čega da ne vjerujete u mene i zbog čega da me ne slijedite, kad sam među vama i dostavljam vam objavu s neba! Veću će nagradu imati oni koji će se pojaviti poslije vas, a do kojih će Kur’an doprijeti u obliku knjige, te će u njega vjerovati i prema njemu postupati.’”

Hadis bilježi imam Buhari u djelu "Halku ef'ali-l-'ibad" - Hadis bilježi Taberani line

Ebu Džumua el-Ensari, radijallahu anhu, kazuje: “Muaz b. Džebel i nas deveterica bilo je s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem. Rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, hoće li iko imati veću nagradu od nas? Mi smo u tebe povjerovali i slijedimo te!’ On kaza: ‘A zbog čega da ne vjerujete u mene i zbog čega da me ne slijedite, kad sam među vama i dostavljam vam objavu s neba! To vam je lahko jer živite u vremenu Objavu. Veću će nagradu imati oni koji će se pojaviti poslije vas, a do kojih će Kur’an doprijeti u obliku knjige, te će u njega vjerovati i prema njemu postupati.’” Značenje je ovo: oni koji će se poslije ashaba pojaviti bit će bolji u jednom pogledu, a ashabi su bolji u drugim pogledima, tim bolji jer su bili prvi koji su povjerovali u Poslanika, družili se s njime, borili se na Allahovu putu. Ovaj hadis ne dokazuje da su kasnije generacije bolje od ashaba, tim prije jer činjenica da će zbog nečeg dobiti veću nagradu ne dokazuje da aspolutnu prednost. Pripadnici ehli-sunneta vjeruju u to da nikad niko neće dostići razinu ashaba, te da je jedan ashab bolji od svih ljudi koji nisu ashabi.

Od Ebu Katade se prenosi: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio nam se govoreći: 'Vi ćete ići cijelo ovo vaše poslijepodne i cijelu noć i stići ćete sutra, ako Bog da, do vode.' Ljudi su putovali ne osvrćući se jedan na drugog sve do ponoći, a među nama bijaše i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ja bijah u njegovoj blizini. Poslanik zadrijema i nage se u sedlu, a budući da je polusnom spavao, primakoh se te ga poduprijeh i ispravih ne probudivši ga. Putovali smo dalje bez zastoja a noć već bijaše pri izmaku, no ja primijetih ponovo da je Poslanik naget na svojoj jahalici te mu priđoh, lagahno ga poduprijeh i ispravih ne probudivši ga. Putovanje smo nastavili sve do izmaka zore, no on se nagnu, ovaj put mnogo više nego prije, ali ja priskočih te ga pridržah da ne padne. On podiže glavu i priupita ko sam. Rekoh mu da sam Ebu Katade. 'Otkada si u mojoj blizini?', upita me on. 'Od početka noći (sinoć).', odgovorih mu. 'Allah te sačuvao onako kako si ti čuvao Njegovog Vjerovjesnika! Misliš li da bismo se izgubili od ljudi? Primećuješ li nekoga za nama?' 'Da, eno jednog, drugog...', dok nas se ne skupi sedmorica, a onda Poslanik skrenu s puta te leže, i prije negoli će zaspati, kaza nam: 'Pazite da nam namaz ne prođe!' Poslanik se prvi probudio, a Sunce mu već udaraše u leđa. Ustajali smo ustrašeno dok nas on ne pozva da pojašemo i nastavimo putovanje. Zaustavili smo se kada se Sunce već bijaše podiglo na nebu, tad sjahasmo i on zatraži posudu s vodom koju sam kod sebe imao te se abdesti na kraći način, ne potrošivši puno vode, tako da je u posudi nešto ostalo i meni. Kazao mi je: 'Sačuvaj nam to i posudu, jer će se za nju čuti!' Bilal je zatim proučio ezan a Poslanik je klanjao dva rekata sunneta a potom i farze, postupivši na način koji je činio svakog dana. Poslanik pojaha devu a mi za njim krenusmo dok se neki nisu počeli došaptavati među sobom govoreći: 'Šta li je keffaret (naknada) za namaz koji smo nehatom propustili?' 'Nisam li ja vaš uzor? San nije nemarnost, već je nemarnost ostavljanje namaza sve dok ne nastupi sljedeće namasko vrijeme. Ko namaz propusti neka ga nadoknadi kada se toga sjeti. Kada sutradan dođe njegovo vrijeme, neka ga obavi u njegovu vaktu. Šta mislite šta su ostali uradili!?" Kada su ostali osvanuli, primijetiše da nema Poslanika medu njima. Ebu Bekr i Omer, Allah bio zadovoljan njima dvojicom, rekoše prisutnima: 'Allahov Poslanik je iza vas, nije vas ostavio za sobom.' Drugi su rekli: 'Poslanik je pred vama.', pa ako ljudi poslušaju Ebu Bekra i Omera, postupit će ispravno. Sustigli smo ljude kad je dan bio prilično odmakao i kad se sve bijaše užarilo. Ljudi su govorili: 'Gotovi smo, Božiji Poslaniče! Umrijesmo od žeđi!', a on im uzvrati: 'Nećete stradati. Dohvatite mi moju posudicu!' Kad mu je dodaše, on zatraži veću posudu i poče naljevati u nju vodu, a ja (Ebu Katade) počeh napajati ljude. Kad god bi ugledali vodu u posudi, potiskali bi se oko nje pa im Poslanik reče: 'Uljudite se skupino, jer svako će biti napojen!' Oni ga poslušaše i Poslanik nastavi sipati vodu a ja ih napajati sve dok na kraju ne ostadosmo nas dvojica. Poslanik sipa vode i ponudi mi je: 'Na tebe je red, pij!' Rekoh mu: 'Ne mogu piti dok se ti ne napiješ, Božiji Poslaniče.' 'Onaj koji ljude napaja posljednji pije!', kaza mi on. Napih se vode, a Poslanik poslije mene. Tako su ljudi sebi našli obilnu vodu. Abdullah ibn Rebah kaže: 'Kad sam ljudima kazivao ovaj hadis u glavnoj džamiji, obratio mi se Imran ibn Husajn riječima: 'Pazi momče kako ćeš pripovijediti taj hadis jer ja sam bio jedan iz kolone te noći.' 'Tebi je bolje poznat nego meni.', rekoh mu. 'Od kojeg si plemena?', upita on. Rekoh mu da sam od ensarija. 'Nastavi s kazivanjem jer vi najbolje znate svoje hadise.', reče mi. Ja nastavih pripovijedati a Imran mi po završetku reče: 'Svjedokom sam događaja te noći. Nisam mislio da je to iko još upamtio kao ja!'"

Muttefekun alejh line

Ovaj hadis govori o tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na putovanju sa skupinom ashaba, pa im je nestalo vode. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ih je da će uskoro naći vodu ispred njih, pa su neki požurili, tako da su pretekli i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabe. Među njima je bio Ebu Katade. Bila je noć, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo drijemati, a Ebu Katade ga je podupirao kako ne bi pao s jahalice. Kada je to vidio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zamolio je Allaha da ga sačuva kao što je on čuvao njega. Poslije ga je obavijestio da će se ljudi razići, te da će im Ebu Bekr i Omer kazati da su oni iza njih i da će biti upućeni, ako mu se pokore. Ovo je jedan od znakova vjerovjesništva. Nakon toga su svi zaspali po noći i nisu se probudili dok ih vrelina Sunca nije probudila. Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio da se onaj ko nenamjerno prespava namaz, ne smatra nemarnim, nego ima opravdanje. Nemaran je onaj ko pusti da mu prođe vrijeme namaza. Kada su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi koji su bili s njim stigli do ostalih, oni su već bili pali od žeđi. Tada im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao radosnu vijest o tome da će se napiti vode. Zatražio je od Ebu Katade posudu s vodom koju su koristili za abdest, a nije je bilo u velikim količinama. On se abdestio i ljude pozvao da piju iz nje. Svi su ljudi se napili vode, tako da su ostali samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Katade, radijallahu 'anhu. Tada se Ebu Katade napio, ali nakon što mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da onaj ko druge napaja zadnji pije. To je bila jedna od nadnaravnih pojava vezanih za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Muavija, b. el-Hakem es-Sulemi, radijallahu anhu, veli: "Jednom prilikom sam klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek je kihnuo i ja sam mu (klanjajući) rekao: 'Jerhamukellah (Allah ti se smilovao).' Kada to čuše, ljudi me oštro pogledaše. Rekoh: 'Jadan li sam, zbog čega me gledate?' A onda počeše rukama udarati po stegnima. Tada shvatih da to rade da bi mi skrenuli pažnju da šutim, pa sam ušutio. Kada je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, završio namaz, a draži mi je od oca i majke, i nisam vidio, ni prije ni poslje, boljeg učitelja od njega, tako mi Allaha nije me izgrdio niti zbog toga udario, nego reče: 'Ovo je namaz i u njemu nije dozvoljeno ništa govoriti od onoga što je ljudsko, nego treba slaviti i veličati Allaha i učiti Kur'an.' Tako je nekako rekao, a ja kazah: 'Allahov Poslaniče, ja sam blizak paganskom dobu, a Allah nam je objavio islam. Međutim, neki od nas i dalje idu vidovnjacima.' 'Ne idi kod njih', reče on. Kazah: 'Među nama još ima onih koji vjeruju u loše predznake.' On reče: 'To je nešto što se kod njih javlja mimo njihove volje, ali neka ih to ne sprječava u njihovim nakanama.' Rekoh: 'Među nama još ima ljudi koji, povlačenjem linija po zemlji, gataju.' On reče: 'Jedan od vjerovjesnika je povlačio linije po zemlji, pa čija se povučena linija poklopi sa njegovom, to je znak da će mu se nešto uistinu desiti.' Rekoh: Jedna moja robinja je čuvala ovce na Uhudu, na njegovoj sjevernoj strani od Medine. Jednom sam iznenada bahnuo kod nje kada joj je vuk odnio ovcu. Kao i svaki čovjek, rasrdio sam se i žestoko je udario zbog toga. Potom sam došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to tretirao velikim prijestupom. Primijetivši to, upitah: 'Hoću li je osloboditi?' On reče: 'Dovedi mi je.' Dovedoh je, a on je upita: 'Gdje je Allah?' 'Na nebesima', odgovori ona. 'A ko sam ja?' Reče: 'Ti si Allahov poslanik.' Kada to ču, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Oslobodi je, jer ona je doista vjernica."'

Hadis bilježi imam Muslim line

Muavija b. el-Hakem Es-Sulemi, radijallahu anhu, prenosi događaj koji mu se desio jednom prilikom dok je klanjao za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u džematu. Naime, čuo je čovjeka koji je kihnuo i zahvalio Allahu, pa mu je rekao: "Jerhamukellah!", radeći prema hadisu: "Kada neko od vas kihne, neka kaže: 'Elhamdulillah', a neka njemu prisutni kažu: 'Jerhamukellah.'" Nije znao Muavija, radijallahu anhu, da je to pohvalno činiti izvan namaza. Na to su mu ljudi uputili prijekorne poglede, a on nije shvatio zbog čega ga gledaju. Tad su oni počeli rukama udarati po stegnima, tj. još su ga oštrije upozorili, pa je razumio iz tog njihovog postupka da ga ušutkuju - ušutio je. Usto, začudio se svom neznanju i ružnoći onoga što je učinio, kao i njihovom pretjeranom upozorenju. Zato je htio s njima raspavljati, ali to nije učinio jer je smatrao da su oni učeniji od njega; nije pao pod utjecaj srdžbe. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz (Muavija je rekao da mu je Poslanik draži od oca i majke, i to nije zakletva), nije ukorio Muaviju, niti ga je udario, jer je bio najbolji učitelj, i najblaži čovjek uopće, nego mu je objasnio šerijatski propis. Rekao mu je da u namazu nije dozvoljeno izgovarati nešto što nema veze s namazom, a što je bilo dozvoljeno u početku islama. Muavija reče da je nedavno prihvatio islam, tj. da je doskora bio u džahilijetu, a taj je period tako nazvan zbog velikog džehla (neznanja) i iskvarenosti onih koji su tad živjeli, te da ne poznaje neke propise islama. Rekao je da među ljudima ima onih koji odlaze vidovnjacima, odnosno među njegovim drugovima je bilo ljudi koji su išli vračarima i pitali ih o stvarima gajba (nevidljivog). Poslanik mu reče da ne posjećuje vračare jer govore o stvarima gajba, a ponekad se ono što kažu može podudariti sa stvarošću, i to može izazvati smutnju kod čovjeka. Poznati su mnogi vjerodostojni hadisi o zabrani odlaska vračarima i vjerovanja u ono što oni govore, te o zabrani da im se da novčana naknada. Zatim je Muavija rekao da neki ljudi vjeruju u loše predznake, što je praznovjerje o onom što čovjek vidi, čuje, ili praznovjerje koje se vezuje za određeno vrijeme ili mjesto. Arapi su bili poznati po praznovjerju, čak kada bi neki od njih htio da uradi neko dobro, a zatim vidio pticu da je odletjela lijevo ili desno, shodno njihovom ubjeđenju, odustao bi od onoga što je bio naumio. Među njima je bilo i onih koji kada bi čuli neki glas ili vidjeli neku osobu, vjerovali bi da je to loš predznak, ili bi vjerovali da je mjesec ševal loš mjesec za brak, ili su smatrali srijedu nesretnim danom, ili mjesec safer. Sve ovo je šerijat dokinuo zbog štete koja je u tome prisutna za ljudski razum, njegovo razmišljanje i postupke. Čovjek se svega toga može osloboditi ako čvrsto vjeruje u Allaha i na Njega se oslanja. Tad je Poslanik rekao da se praznovjerje može javiti kod ljudi mimo njihove volje, i ne može ih se koriti zbog toga jer to nije nešto što se može kontrolirati, međutim, ne smije se dozvoliti da taj osjećaj, koji se pojavi, utječe na čovjekove namjere - to se može kontrolirati i za to je čovjek odgovoran. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da čovjek radi shodno praznovjerju i odustaje od svojih namjera zbog toga. Poznati su i brojni hadisi u kojima je izrečena zabrana paznovjerja. Tad je Muavija rekao da ima i onih ljudi što gataju crtanjem linija po pijesku. Gatanje linijama kod Arapa je bilo na način da gatar uzme nekog dječaka i zatraži od njega da nacrta po pijesku dosta linija, zatim mu naredi da briše po dvije linije, a nakon toga gleda linije koje su ostale. Ukoliko je ostao paran broj (dvije linije) to je dokaz uspjeha i pobjede, a ukoliko ostane jedna, to je dokaz propasti i tuge. Muaviji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao na to da je među prijašnjim poslanicima bio poslanik koji je povlačio linije, odnosno povlačio linije slične onima koje su oni povlačili u pijesku, pa bi vještinom promatranja tih linija znao odrediti neke stvari (kaže se da je to bio Idris ili Danijal), pa čije se linije podudare sa njegovim linijama, taj je pogodio, odnosno čija se linija podudari sa linijom tog poslanika, to mu je dozvoljeno činiti. Međutim, nema pouzdanog i sigurnog načina da znamo da se linija podudarila sa njegovom, stoga nije dozvoljeno, odnosno zabranjeno je (haram). Značenje hadisa može biti da je ovo dokinuto u našem šerijatu, ili može značiti i da je vještina razumjevanja linija bila dokaz poslanstva tog poslanika, koje je završeno, pa nije dozvoljeno da se ljudi dalje tome poučavaju. Opće značenje ovog hadisa ukazuje na zabranu postupanja po gatanju linijama, a ne na njegovu dozvolu. Da bi to bilo dozvoljeno, mora se podudariti sa linijama ovog poslanika, a ne možemo biti sigurni u podudaranje osim na jedan od dva načina: da imamo jasan i nedvosmislen šerijatski tekst u kome je pojašnjena ova vještina; da imamo mutevatir-predaju iz doba tog poslanika do vremena poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem - ne postoji ni jedno ni drugo. Obaveza je ovdje napomenuti da poslanici nisu tvrdili da znaju gajb, niti su ljudima govorili da ga znaju, već je ono što su prenosili od gajba objava od Allaha koju oni nisu pripisivali sebi: "On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati" (el-Džinn, 26, 27). Gajb zna samo Allah, stoga niko ne može tvrditi da zna gajb, a da pri tome sebi ne pripisuje nešto od rububijjeta (gospodarenja), a to je upravo ono što rade oni koji se bave ovakvim stvarima, pa je izašla na vidjelo laž ovih koji tvrde da ih je tom znanju podučio poslanik kojem je dato ovo znanje. Muavija je rekao da je imao robinju koja mu je čuvala ovce u blizini brda Uhud, pa je jednog dana otkrio da joj je vuk odnio ovcu iz stada i on se rasrdio zbog toga, kao što se srde sinovi Ademovi, te ju je ošamario. I pošto je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to smatrao velikim prijestupom, Poslanik je taj njegov postupak prikazao težim nego što se to njemu činilo. Kada je Muavija b. el-Hakem es-Sulemi, radijallahu anhu, vidio kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reagirao zbog ovog njegovog prekršaja upitao je hoću li je osloboditi, kao iskup za bol koju joj je nanio. Poslanik je rekao da je dovede, te ju je upitao: "Gdje je Allah?", tj. gdje je Onaj Koji istinski zaslužuje da se obožava. U drugoj predaji kaže se: "Gdje je tvoj Gospodar?" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim pitanjem htio je potvrditi da je ona na ispravnom vjerovanju, pa joj je tako i postavio pitanje iz kojeg se razumije cilj, jer je znak ispravnog vjerovanja ubjeđenje da je Allah iznad nebesa. Ona je odgovorila da se Allah nalazi iznad, tj. iznad svega, iznad Prijestolja, koji je iznad svih ostalih stvorenja. Zatim ju je upitao: "Ko sam ja?"', odgovorila je: "Ti si Allahov poslanik." Tad je Poslanik rekao: "Oslobodi je, ona je doista vjernica." Kada je posvjedočila da je Allah iznad svega, i posvjedočila poslanstvo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Muaviji da je oslobodi, tim prije jer je to bio dokaz njenog vjerovanja i ispravnog ubjeđenja.

Abdullah b. Amr b. el-As, radijallahu anhu, kazuje da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: “Najviše dvoličnjaka u mom umetu činit će učači Kur’ana.”

Hadis bilježi imam Ahmed line

Ovaj hadis sadrži pogrdu onima koji uče Kur’an te ga neispravno tumače i primjenjuju onako kako ne treba. Moguće je da se ove Poslanikove riječi odnose na one koji pamte Kur’an kako bi se sačuvali ukora i sumnjičenja, ali ne postupaju u skladu s njime. Kaže se da se ovaj hadis odnosi na licemjerstvo u djelima, a ne u vjerovanju, utoliko što dvoličnjak pokazuje da vjeruje, no ne vjeruje, a ovaj uči Kur’an pokazujući da želi ahiretsku nagradu, no želi ljudsku pohvalu i prolazna dobra ovog svijeta. Zajedničko za njih jest to što jedno pokazuju, a sasvim drugo taje.

Hanzala b. Hizjem veli: “Moj se djed Hanifa obratio Hizjemu: ‘Okupi mi sinove, želim im dati oporuku!’ Ovaj ih je okupio. Hanifa reče: ‘Prvo što oporučujem jest da ovom siročetu, koje je u mom okrilju, date stotinu deva koje smo u paganskom dobu zvali el-mutajjeba.’ Hizjem reče: ‘Oče, moja braća govore da će nakon tvoje smrti te deve sebi uzeti!’ On kaza: ‘Onda neka nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudi.’ ‘Neka bude tako’, Hizjem reče. Hanifa, Hizjem i ja, a bijah tad dijete, pođosmo Allahovu Poslaniku. Kad smo kod njega došli, upita nas: ‘Ebu Hizjeme, šta te dovelo ovamo?’ ‘Ovaj me doveo’ i udari rukom po Hizjemovu stegnu te dodade: ‘Bojim se da ne obolim ili da ne umrem, pa sam htio oporučiti. Kazao sam: ‘Prvo što oporučujem jest da ovom siročetu, koje je u mom okrilju, date stotinu deva koje smo u paganskom dobu zvali el-mutajjeba.’’ Allahov se Poslanik naljutio toliko da se to na njegovu licu jasno vidjelo. Sjedio je, te kleknu na koljena i reče: ‘Ne može tako! Ne može tako! Ne može tako! Maksimalno možeš dati četrdeset deva.’ I oprostili smo se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Siroče je nosilo štap i njime tjeralo deve. Poslanik reče: ‘Siroče dobi dobar udio u imetku!’ Otac me primakao Poslaniku i rekao: ‘Imam sinova koji su stariji od ovog; ovaj je najmlađi. Zamoli Allaha za njega!’ On me pomilova po glavi i zamoli da me Allah blagoslovi.” Zejjal, jedan od prenosilaca, govorio je: “Doživio sam da Hanzali dođe čovjek s oteklinom na licu, ili da mu se dovede životinja s oteklim vimenom, pa bi on pljucnuo u ruke, izgovorio bismilu te jedan dlan stavio na glavu, i to ondje gdje ga je Poslanik pomilovao, a drugim bi dlanom pomilovao bolno mjesto – oteklina bi nestala.”

Hadis bilježi imam Ahmed line

Hanzala b. Hizjem veli: “Moj se djed Hanifa obratio Hizjemu: ‘Okupi mi sinove, želim im dati oporuku!’ Ovaj ih je okupio. Hanifa reče: ‘Prvo što oporučujem jest da ovom siročetu, koje je u mom okrilju, date stotinu deva koje smo u paganskom dobu zvali el-mutajjeba.’ Hizjem reče: ‘Oče, moja braća govore da će nakon tvoje smrti te deve sebi uzeti!’ On kaza: ‘Onda neka nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudi.’ ‘Neka bude tako’, Hizjem reče. Hanifa, Hizjem i ja, a bijah tad dijete, pođosmo Allahovu Poslaniku. Kad smo kod njega došli, upita nas: ‘Ebu Hizjeme, šta te dovelo ovamo?’ ‘Ovaj me doveo’ i udari rukom po Hizjemovu stegnu te dodade: ‘Bojim se da ne obolim ili da ne umrem, pa sam htio oporučiti. Kazao sam: ‘Prvo što oporučujem jest da ovom siročetu, koje je u mom okrilju, date stotinu deva koje smo u paganskom dobu zvali el-mutajjeba.’’ Allahov se Poslanik naljutio toliko da se to na njegovu licu jasno vidjelo. Sjedio je, te kleknu na koljena i reče: ‘Ne može tako! Ne može tako! Ne može tako! Maksimalno možeš dati četrdeset deva.’ I oprostili smo se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Siroče je nosilo štap i njime tjeralo deve. Poslanik reče: ‘Siroče dobi dobar udio u imetku!’ Otac me primakao Poslaniku i rekao: ‘Imam sinova koji su stariji od ovog; ovaj je najmlađi. Zamoli Allaha za njega!’ On me pomilova po glavi i zamoli da me Allah blagoslovi.” Zejjal, jedan od prenosilaca, govorio je: “Doživio sam da Hanzali dođe čovjek s oteklinom na licu, ili da mu se dovede životinja s oteklim vimenom, pa bi on pljucnuo u ruke, izgovorio bismilu te jedan dlan stavio na glavu, i to ondje gdje ga je Poslanik pomilovao, a drugim bi dlanom pomilovao bolno mjesto – oteklina bi nestala.”

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musa je bio veoma stidljiv i mnogo se pokrivao, tako da mu se tijelo nije vidjelo. Neki od lzraelćana uznemiravali su ga govoreći: ‘Ovako se pokriva samo onaj ko na tijelu ima neku mahanu: šugavost, kilu ili neku drugu bolest.’ Ali, Allah je htio da Musaa oslobodi od onoga što su mu oni govorili. Tako se Musa jednog dana osamio, svoju odjeću stavio na kamen i počeo se kupati. Kad je završio s kupanjem, okrenuo se prema odjeći da je uzme, ali je onaj kamen već bio iščezao zajedno s njegovom odjećom. Musa uze svoj štap i poče tražiti onaj kamen, govoreći: ‘Moja odjeća, kamenu! Moja odjeća, kamenu!’, sve dok ne dođe do jedne skupine izraelskih prvaka koji, ugledavši ga naga, vidješe nešto najljepše što je Allah stvorio. Tako ga je Allah oslobodio onoga što su oni govorili. Kamen je stao i Musa je uzeo svoju odjeću, obukao je i svojim štapom počeo tući po kamenu. Tako mi Allaha, na kamenu je ostalo tri, četiri ili pet tragova od udaraca. O ovom događaju govori se u Allahovim riječima: ‘O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa’ (El-Ahzab, 69).”

Muttefekun alejh line

Musa je bio izuzetno stidan čovjek koji je volio da se pokriva.Toliko je bio stidljiv da nije želio da bilo ko vidi njegovo tijelo. Neki Izraelćani vrijeđali su ga, govoreći da se skriva samo iz razloga jer ima neku mahanu na tijelu, bilo da je riječ o šugavosti, kilavosti ili nečemu drugom. Allah je želio da ga oslobodi onoga što mu oni pripisuju, pa se jednog dana Musa osamio, odložio svoju odjeću i počeo se kupati u vodi. Kada je završio sa kupanjem, krenuo je da uzme svoju odjeću, ali je uočio da nema ni kamena na kojem je bila odjeća, a ni odjeće. Musa je tada uzeo svoj štap i krenuo bez odjeće da traga za kamenom, govoreći: “Kamenu, vrati mi odjeću!” Tako je prošao pored skupine Izraelćana koji su, ugledavši ga bez odjeće, shvatili da do tada nisu vidjeli nikoga ljepšeg, te su se uvjerili da na sebi nema nikakve mahane. Na taj je način Uzvišeni Allah oslobodio Musaa od onoga što su oni govorili. Musa je sustigao kamen, uzeo svoju odjeću i obukao je, te je počeo da kamen udara svojim štapom, tako da je na kamenu ostalo tri, četiri ili pet tragova od udaraca. U vezi s ovim uznemiravanjem Musaa, Uzvišeni Allah objavio je 69. ajet sure El-Ahzab, u kojem se kaže: “O vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa”, tj. čuvajte se da ne uznemirite Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su Izraelćani uznemiravali Musaa, alejhis-selam, pa je Allah potvrdio njegovu nevinost. Musa je bio na veoma visokom položaju kod Uzvišenog Allaha.