Hadeeth Cards
Da'wa cards that highlight great meanings from the noble prophetic hadiths in a simple style and attractive display that helps the Muslim to have a deeper understanding of his religion in an easy way
All
Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Jednom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio mi se: ‘Doista, ja znam kad si mnome zadovoljna, a kad si na me ljuta!’ Upitah: ‘Kako to možeš znati?’ On reče: ‘Kad si zadovoljna, onda se ovako zaklinješ: ‘Tako mi Gospodara Muhammedovog!’, a kad si ljuta, govoriš: ‘Tako mi Ibrahimovog Gospodara!’’ Na to sam priznala i rekla: ‘Da, tako je, Allahov Poslaniče. Kad sam ljuta, samo se sustežem od toga da izgovorim tvoje ime.’”
Muttefekun alejh
Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Jednom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio mi se: ‘Doista, ja znam kad si mnome zadovoljna, a kad si na me ljuta!’ Upitah: ‘Kako to možeš znati?’ On reče: ‘Kad si zadovoljna, onda se ovako zaklinješ: ‘Tako mi Gospodara Muhammedovog!’, a kad si ljuta u vezi sa dunjalučkim stvarima i bračnim pitanjima, govoriš: ‘Tako mi Ibrahimovog Gospodara!’ Izbjegavaš moje ime, a izgovaraš ‘Ibrahimova’.’ Na to je Aiša priznala i rekla: ‘Da, tako je, Allahov Poslaniče. Kad sam ljuta, samo se sustežem od toga da izgovorim tvoje ime.’” Iako se Aiša, kad je bila ljuta, zaklinjala govoreći: “Tako mi Ibrahimovog Gospodara!”, iz njenog srca nije nestajalo ljubavi prema Poslaniku.
Od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je rekla: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je primati objavu putem istinitih snova. Snovi su mu bili jasni poput zore. Potom mu se omililo osamljivanje, pa je počeo odlaziti u pećinu Hira radi ibadeta. U njoj bi provodio određeni broj noći, a zatim se vraćao porodici kako bi se snabdio hranom. Nakon toga bi se ponovo vraćao u pećinu, i opet Hatidži po hranu, sve dok mu nije došla Istina. Jedne noći, dok je boravio u pećini Hira, došao mu je melek i rekao: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati' – odgovori on. 'Melek me tada' – veli Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem – 'uze i čvrsto prigrli, tako da mi bijaše teško disati. Zatim me pusti i reče: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati' – odgovorih, pa me ponovo uze i po drugi put prigrli tako čvrsto da mi bijaše teško disati. Zatim me pusti i reče: 'Čitaj!' 'Ja ne znam čitati' – odgovorih. Tada me uze i treći put, prigrli me tako snažno da mi bijaše teško disati, a potom me pusti i reče: 'Čitaj u ime tvoga Gospodara Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj.' Nakon toga se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio Hatidži bint Huvejlid, radijallahu anha, a srce mu je snažno udaralo od straha. Rekao je: 'Pokrijte me! Pokrijte me!' Pokrili su ga, a kada se smirio, ispričao je Hatidži šta mu se dogodilo i dodao: 'Bojim se za sebe.' Hatidža mu reče: 'Ne boj se! Tako mi Allaha, Allah te nikada neće poniziti. Ti održavaš rodbinske veze, pomažeš nemoćne, dijeliš siromašnima, ugošćavaš goste i pomažeš istinu kada je to potrebno.’ Potom je Hatidža s njim otišla svome amidžiću Vereki ibn Nevfelu ibn Esedu ibn Abduluzzau, koji je u predislamsko doba primio kršćanstvo, poznavao hebrejsko pismo i prepisivao iz Evanđelja na hebrejskom ono što je Allah htio da se prepiše. U to vrijeme bio je star i slijep. Hatidža mu reče: 'Amidžiću, poslušaj svoga bratića.' Vereka ga upita: 'Šta si vidio?' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijesti ga o onome što je vidio, pa mu Vereka reče: 'To je melek kojeg je Allah slao Musau. Kamo sreće da budem živ kada te tvoj narod bude protjerivao.' 'Zar će me protjerati?' – upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. 'Hoće' – odgovori on – 'jer niko nikada nije došao s nečim poput onoga s čim si ti došao, a da zbog toga nije bio zlostavljan. Ako to doživim, pomoći ću te koliko god budem mogao.' Nedugo poslije Vereka je umro, a objava je nakon toga neko vrijeme bila prekinuta."
متفق عليه
Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, kazala je da je prva stvar kojom je započelo objavljivanje Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila istinita vizija u snu – nije sanjao ništa, a da se to ne bi pojavilo jasno poput svjetlosti zore. Zatim mu se omilila osama, pa se povlačio u pećinu Hira, gdje je boravio po nekoliko noći u ibadetu, prije nego bi se vratio svojoj porodici. Sa sobom je nosio potrebnu opskrbu, a potom se vraćao supruzi Hatidži, radijallahu anha, kako bi se ponovo opskrbio za sljedeći broj dana. Tako je bilo sve dok mu nije došla istinska objava, dok je boravio u pećini Hira. Tada mu je došao melek Džibril, alejhisselam, i rekao: "Uči!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: "Ne umijem da učim (čitam)." Kaže: "Zatim me uzeo, privio uz sebe i stisnuo tako jako da sam osjetio veliku tegobu, pa me pustio i ponovo rekao: 'Uči!' Rekao sam: 'Ne umijem učiti.' Zatim me ponovo uzeo i po drugi put stisnuo tako jako da sam jedva izdržao, pa me pustio i rekao: 'Uči!' Opet sam odgovorio: 'Ne umijem učiti.' Zatim me i treći put stisnuo kao i prije, pa me pustio i rekao: 'Uči u ime Gospodara svoga, Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Uči! Plemenit je Gospodar tvoj.'" (el-'Alek: 3-1). Tada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio s ajetima, a njegovo srce je drhtalo od straha, bojeći se za svoj život. Ušao je kod svoje supruge, majke vjernika Hatidže bint Huvejlid, radijallahu anha, i rekao joj: "Pokrijte me odjećom! Pokrijte me odjećom!" – pa su ga pokrili, sve dok ga strah potpuno nije prošao. Zatim se obratio Hatidži, radijallahu anha, i ispričao joj šta se dogodilo. Rekao je: "Zaista sam se pobojao za svoj život." Pa mu je Hatidža rekla: "Ne, kunem se Allahom, On te nikada neće osramotiti niti napustiti! Ti održavaš rodbinske veze, pomažeš slabome koji sam za sebe ne može, pomažeš siromahu, dajući ljudima ono što ne mogu naći osim kod tebe, častiš gosta, te pomažeš istinu te je se držiš kad god je to potrebno." Hatidža, radijallahu anha, odvela je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svom rođaku Vereki ibn Nevfelu ibn Esedu ibn Abdul-'Uzzâu, sinu njenog amidže. On je bio čovjek koji je napustio džahilijet i primio kršćanstvo. Pisao je dijelove Evanđelja na hebrejskom, onoliko koliko je Allah dao. Bio je to starac koji je izgubio vid. Hatidža je rekla svome rođaku: "O rođače, poslušaj sina svog nećaka." Tada mu je Vereka odgovorio: "Šta si vidio?" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao mu je šta je vidio i doživio. Vereka mu reče: "To je bio Džibril, kojeg je Allah poslao svom poslaniku Musau, alejhis-selam. Kamo sreće da sam još mlad i snažan, da doživim dan kada će te tvoj narod prognati!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: "Da li će me zaista oni prognati?" Rekao je: "Da, niko nije došao s nečim sličnim onome s čim si ti došao, a da zbog toga nije bio progonjen i zlostavljan. A ako to doživim, pomoći ću te snažno i odlučno." Nedugo nakon toga Vereka je preminuo, a Objava je zatim prestala dolaziti na određeno vrijeme.
Prenosi se od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je kazao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je u Nedžd jednu izvidničku četu u kojoj sam se i ja nalazio, pa smo zaplijenili deve i stoku, tako da je udio svakog od nas dostigao po dvanaest deva. Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakome od nas dao još po jednu devu."
Muttefekun alejh
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, pripovijeda da ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao u Nedžd kao izvednicu. Zaplijenili su veliki broj deva i stoke, i udio svakog od njih bio je dvanaest deva, a on je svakom od njih dao još po jednu devu kao dodatak na njihov udio.
Od Abdullaha b. Omera, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: "Pokazan sam Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, na dan Uhuda, kada sam imao četrnaest godina, pa me je odbio, a kada sam mu pokazan na dan Handeka, u petnaestoj godini, dozvolio mi je učestvovanje u bici."
Muttefekun alejh
Abdullah b. Omer, radijallahu 'anhu, nas obavještava da je bio na pregledu za odlazak u bitku sa Allahovim Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, pregledu koji se obavlja pred komandantom pred bitku na Uhudu, koja se desila treće godine po Hidžri. On je tada bio u svojoj četrnaestoj godini pa ga je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vratio zbog mladosti. Kada mu je pokazan u godini u kojoj se odigrala bitka na Handeku, pete godine po Hidžri, imao je petnaest godina, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, dozvolio da se bori. Vjerovatno je Abdullah u vrijeme bitke na Uhudu bio negdje na početku svoje četrnaeste godine, a za vrijeme bitke na Handeku na kraju petnaeste.
Od Abdullah b. Omera, radijallahu 'anhu, prenosi se da je Omer, radijallahu 'anhu, kada mu je kćerka Hafsa ostala udovica, rekao: "Sreo sam Osmana b. 'Affana, radijallahu 'anhu, i ponudio mu Hafsu rekavši: 'Ako hoćeš oženit ću te Hafsom ćerkom Omerovom?' On reče: 'Dok vidim.' Prošlo je nekoliko noći dok ga nisam sreo pa mi je rekao: 'Odlučio sam da se danas ne ženim.' Sreo sam Ebu Bekra, radijallahu 'anhu, pa sam mu rekao: 'Ako želiš oženit ću te Hafsom ćerkom Omerovom.' On je zanijemio i nije mi ništa odgovorio. Bio sam na njega više ljut nego na Osmana. Prošlo je nekoliko noći a onda ju je zaprosio Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa sam je vjenčao za njega. Poslije me je sreo Ebu Bekr pa mi reče: 'Možda si se naljutio na mene kada si mi ponudio da oženim Hafsu a ja ti nisam ništa odgovorio.' Rekoh: 'Da.' On reče: 'Ništa me nije spriječilo da ti odgovorim na ono što si mi ponudio osim što sam saznao da ju je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, spomenuo. Nisam htio da objavim tajnu Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, a da ju je odbio Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ja bih je prihvatio.'”
Hadis bilježi imam Buhari
Abdullah b. Omer, radijallahu 'anhu, obavještava nas u ovom hadisu da je Hafsa ostala udovica Hunejsa b. Huzafe es-Sehmija, a on je bio brat Abdullaha b. Huzafe i jedan od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji je umro u Medini od posljedica ranjavanja na Uhudu. Bio je jedan od prvih koji su ušli u islam i činio je hidžru u Abesiniju. Omer kazuje: "Sreo sam Osmana b. A'ffana, radijallahu 'anhu“, odnosno nakon što mu je preminula njegova žena Rukajja kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Omer kazuje: "i ponudio mu Hafsu”. U ovome je dokaz dozvole da čovjek može ponuditi kćer da je oženi neko od dobrih i moralnih ljudi što nije poniženje, i to je zabilježio Buharija. Omer kazuje: "Rekoh: 'Ako hoćeš oženit ću te Hafsom ćerkom Omerovom?'“ Upotrijebio je ovaj način obraćanja sa uzročnom rečenicom koja proscu ostavlja slobodu izbora, što je lijep i stimulativan izraz, prijemčiv za prihvatanje. Spomenuo je Hafsu kao Omerovu ćerku u čemu je izraženo metaforičko značenje slično kao da kaže: Ćerka Omerova, a ti znaš ko je on i koja je vrijednost tazbinstva sa njim. Njegov odgovor je bio: "Dok vidim.“ To je značilo: Dok razmislim hoću li se ženiti odmah ili ću to odgoditi. Omer kazuje: "Prošlo je nekoliko noći dok ga nisam sreo pa mi je rekao: 'Odlučio sam da se danas ne ženim.'“ Osman je, spominjući "danas" ciljao na sadašnje vrijeme, a time želio otkloniti pomisao kako se neće nikako ženiti i kako će se zamonašiti, što je zabranjeno. Kazuje Omer: "Sreo sam Ebu Bekra, radijallahu 'anhu, pa sam mu rekao: 'Ako želiš vjenčaću ti Hafsu kćerku Omerovu.'" On nije odgovorio namjerno i zbog specijalnog razloga u tome da treba ćutati. Omer kazuje: "Bio sam na njega više ljut nego na Osmana.” To iz razloga što je Osman ipak odgovorio, a Ebu Bekr uopšte nije odgovorio. "Prošlo je nekoliko noći, a onda ju je zaprosio Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa sam je vjenčao za njega. Poslije me sreo Ebu Bekr", odnosno nakon vjenčanja i nakon što je prestao razlog da može objasniti istinu oko njegove šutnje. Kada je Ebu Bekr es-Siddik otišao da se izvine i odobrovolji povrijeđenog brata, kazuje: "Možda", riječ koja je za želju i upotrijebio ju je oslanjajući se na lijep moral i odgoj Omera te da se neće zbog svega toga ljutiti, iako je moguće da se u takvoj situaciji i naljuti u zavisnosti od njegove prirode, tako mu je na taj način prišao. Ebu Bekr kazuje: "Možda si se naljutio na mene kada si mi ponudio da oženim Hafsu a ja ti nisam ništa odgovorio.“ Odnosno naljutio si se na mene u tom momentu. Omer reče: "Da.“ Naravno ovo je od Omera iskrena obavijest o onome što se doista desilo. Pa je Ebu Bekr es-Siddik rekao: "Ništa me nije spriječilo da ti odgovorim na ono što si mi ponudio osim što sam saznao da ju je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, spomenuo." Odnosno htio sam se s njom oženiti, ali izgleda da ju je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, spomenuo samo pred Ebu Bekrom i da želi da je zaprosi, tako da je to vidio kao tajnu koja nije dozvoljena i stoga je kazao: "Nisam htio da otkrijem tajnu Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem“, odnosno da objavim ono što mi je u povjerenju kazao i spomenuo. "A da ju je odbio Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem“, odnosno da je nije on htio, "ja bih je prihvatio“. Ovo je iz razloga što je zabranjeno zaprositi onu koju je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, za onoga ko je to čuo i saznao. U ovome je pouka ummetu da treba čuvati tajnu čak i ono zbog čega postoji bojazan da bi moglo ukazati na nju.
Es-Saib b. Jezid, radijallahu 'anhu, prenosi: "Pošto je došao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, iz Bitke na Tebuku, svijet je izašao pred njega na doček. Ja sam ga dočekao sa djecom kod Senijjetul - Veda." (Ebu Davud sa ispravnim senedom) U rivajetu Buharije hadis glasi: "Mi smo izašli, da dočekamo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, sa djecom kod Senijjetul-Veda."
Hadis bilježi imam Buhari - Hadis bilježi Ebu Davud
Značenje hadisa: Es-Saib b. Jezid, radijallahu 'anhu, saopštava i prenosi da, kada se Poslanik vraćao sa bitke na Tebuku, dočekali su ga ljudi kod Senijjetul–Veda, oni koji iz opravdanog razloga nisu bili u bici. Saib je izašao sa medinskom djecom da dočeka Poslanika. Buharijina verzija glasi: "Mi smo izašli, da dočekamo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, sa djecom kod Senijjetul-Veda."
Ebu Musa, radijallahu anhu, kazivao je: „Krenuli smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u vojni pohod, a bilo nas je šesterica. Imali smo jednu devu na kojoj smo naizmjenično jahali, pa su nam ispucale noge. I moje noge su bile ispucale i nokti mi pootpadali. Omotavali smo noge raznim krpama, pa je ta bitka nazvana Zatur-rika (Bitka u krpama).“ Ebu Burda veli: “Ebu Musa je ovo ispričao, ali kasnije nije volio govoriti o tome, rekavši: ‘Nisam to radio da bih to spominjao’, kao da nije volio da otkriva nešto od svojih dobrih djela.“ (Muttefekun alejhi)
Muttefekun alejh
Ebu Musa pošao je sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u vojni pohod, a tu su bili još neki ashabi čije je broj dosezao šest. Imali su jednu devu na kojoj su naizmjenično jahali, sve dok nisu stigli do cilja. U hadisu stoji: “Pa su nam ispucale noge. I moje noge su ispucale i nokti mi pootpadali”, a razlog tome jest dugo pješačenje po pustinji. Oni nisu imali nešto čime bi omotali svoja stopala, nego su hodali bosi, što im je naštetilo, ali i pored toga nisu se zaustavljali u svojoj namjeri da se susretnu sa neprijateljem. U hadisu dalje stoji: “Omotavali smo noge raznim krpama...”, što ukazuje na to da im je i ono što su imali na nogama popucalo od dugog pješačenja po pustinji. Ebu Burda veli: “Ebu Musa je ovo ispričao, ali kasnije nije volio govoriti o tome, rekavši: 'Nisam to radio da bih to spominjao'”, kao da nije volio da otkriva nešto od svojih dobrih djela. Dakle, nakon što je Musao ispričao ovo kazivanje, poželio je da ga nije ispričao, jer kroz njega on na neki način hvali sebe, a skrivanje dobrog djela bolje je od njegovog otkrivanja, osim kada za to postoji opravdan razlog, kao npr. želja da se povedu za tim djelom i drugi ljudi. U drugom hadisu stoji: “...pa sakrije sadaku tako da ljevica ne zna šta je desnica udjelila.”
Od Ibn Mes'uda, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: „Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jedne noći, pa je odužio kijam, stajanje u namazu, pa sam pomislio nešto loše. Prisutni mu rekoše: 'A šta si to pomislio?' 'Pomislio sam da sjednem i da ga ostavim sama na kijamu.'“ (Muttefekun alejhi)
Muttefekun alejh
Jedne noći je Ibn Mesud klanjao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik dugo ostao na kijamu, što je inače i činio. To je bilo teško Ibn Mesudu, pa je pomislio nešto što čovjeka ne raduje da uradi. Kada je upitan o čemu je pomislio, kazao je: “Pomislio sam da sjednem, a da njega ostavim da stoji.”, jer je u stajanju bila velika poteškoća.
Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa jednim od ashaba ušao u kuću jednog ensarije, a zatim mu rekao: "Ako kod sebe imaš vodu koja je prenoćila u mješini, napite ćemo se; ako nemaš, pit ćemo sa izvora."
Hadis bilježi imam Buhari
Džabir, radijallahu anhu, kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u kuću jednog ensarije (kaže se da je to bio Ebu Hejsem b. et-Tejhan el-Ensari, radijallahu anhu) i sa njim je bio njegov drug Ebu Bekr, radijallahu anhu, te ga je Poslanik, sallallallahu alejhi ve sellem, upitao da li ima vode koja je prenoćila u mješini - bio je ljetni period - jer je voda koja prenoći u mješini u to doba godine hladnija. Rekao mu je da će se napiti sa izvora ako nema takve vode.
